Eselohren / Totenlied

Auf Deutsch erschienen in: »Lichtungen« Nr. 137/Jg. 2014

sowie als Audiofile auf: Marlen Schachinger, Hörstick, Vol. 1

Ins Bosnische übersetzt von: Vahidin Preljević 

(Pripovijetka)

Dah čaja izlazio je iz sedamnaest čaša, koje su tik jedna uz drugu  čekale na drvenom tabletu. U isto vrijeme kad se vrata kafića nanovo  nađoše otvorena, kako bi hladan zimski zrak unio nemir unutra,  tablet je podignut. Tepisi su ublažili jek koraka, jedino se tiho zveketanje kašika na staklenim tacnama umiješalo u  mrmljanje muškaraca kad su tablet pronijeli prostorom, kako bi podijelili čaj koji se pario, šesnaest, petnaest, dvanaest kineskih čajnih šoljica sa zlatnim obrubom, a para je žurila naprijed, sa svakim korakom povlačila se u kafanu, tamo odakle je i došla, dok je neka muška ruka podizala čašu za čašom, odlažući ih na jednom od drvenih stolića. Muzičari, koji su na pročelju  prostorije sjedili na svom podijumu, odložili su instrumente, potapajući kocke šećera u zlatnosmeđu tekućinu, koja je rastvarajući šećer počela poprimati boju kineskog chaia, kašičica je zamutila tekućinu, njeno vrtloženje podignulo je paru po posljednji put, i muzičari su je udahnuli prije nego šte će otpinuti chai.

„Pa to je on? Zar nije? Onaj koji nam okreće leđa, kojem Ahmed sad postavlja čaj?“ a muzičari se nagnuše jedan prema drugom, dok jedan ne ustade i dohvativši svoj instrument, krenu  kroz prostoriju. 

Zar ne želi svirati za njih, samo jedanput, pa on je taj o čijem  talentu svi pričaju. Aram, majstor tara. 

Muzičar mu pruži instrument, Aram ga pogleda, samo kratko, onda spusti pogled, povuče blago svoju desnu podlakticu još više natrag, kako bi prsti na njegovom krilu bili posve sakriveni pod jaknom. Minuti, mislio je Aram. Minuti su izgleda već prošli, otkad je onaj s podijuma bio sišao dolje, naklonio se, zamolio ga da odsvira, kako  bi odmah potom opet otpočeo svoju šutnju, glas je sad bivao malo prodorniji: njegovo ime je Farshid, studira perzijsku muziku, bila bi mu čast kad bi majstor zasvirao na njegovoj dugovratoj lauti.

Ali-Naghi, koji je sjedio prekoputa Arama, posegnuo je za usnik nargile koju je držao u ustima. Netremice je gledao svog prijatelja.

Farshid se ponovo naklonio položivši instrument pred Arama na tepih.

Aramove oči su lutale od Ali-Naghija do Farshida i tara pred njim, njegov pogled je slijedio njegov tanani vrat, čija je dužina  bila naglašena tamnobojnom srednjom prugom. Vrat, mislio je Aram, trebao bi poteći u prvu oblinu tijela, prije nego se izlije u drugu, koja je bila šira, kao tijelo žene, i Aram je pomislio da je mogao namirisati mekanu toplotu drveta, jagodice na njegovim prstima čeznule su za tim da krenu po šarama dudovine, da osjete prijelaz prema pergamentu, koji je pod sobom skrivao šupljine. Rado bi leđa obaju trbuha prinio na svoju kožu kako bi osjetio vibriranje tonova, prsti lijeve ruke bi gladile strune, milovale ih i istovremeno uzmicale od njih da bi im se pokajnički vraćale, da ostanu, dok bi se u prstima desne ruke gore-dolje micao metalni plektrum, da bi  izrazio sve što je  u njemu, pjevaču, pjevalo; sve što bi se još dalo kazati, na onaj način.

Ali-Naghi se umiješa. Vidi li Farshid da Aram nije raspoložen. Oni su ovdje samo da bi na miru pušili nargilu, pili chai.

Farshidove riječi izvinjenja savijale su njegovo tijelo, sa svakim od njih govor mu je postao tiši, kad je svoje ruke, i dalje spuštenog pogleda, ispružio prema lauti, obujmio vrat instrumenta, a prste jedne ruke gurnuo pod veći od dva trbuha, prije nego ju je nježno dignuo i sklonio od Aramovih očiju.

Ali-Naghi nije pitao Arama zbog čega nije progovorio ni riječ, umjesto toga pričao je o svom najstarijem sinu, svom unuku. Čaj, koji je stajao pred Aramom na niskom drvenom stoliću, hladio se. Aram je osluškivao muziku, nije se mogao dosjetiti imena kompozitora. Svoje ruke je i dalje držao skrivene pod jaknom. Odjednom je bio u žurbi. Bilo je vrijeme da krene kući; kod riječi „kući“ kratko je oklijevao.

Krenuo je kroz porodične odaje, uspeo se uz stepenice, izašao na hladnoću. Nije više padao snijeg. Kad je umakao od pogleda drugih, uskočio je u svoju jaknu, lijevi mali prst je tvrdoglavo izvirivao. Aram je prodrmao svežanj rukava tamo-amo. Konačno ovaj obujmi zglob njegove ruke. Pokušao je da gurač cipa vrati u svoju poziciju iznad kutijice tako da bi se lanac na desnom kraju rajsferšlusa mogao uvući u gurač. Da bi sebi olakšao život, odabrao je jaknu s metalnim, širokim cipom a ne sa filigranskim zatvaračem ili bezbrojnom dugmadi. Nakon trećeg, neuspjelog pokušaja da zatvori jaknu, odustao je. Ionako je bilo još samo nekoliko metara niz ulicu, kroz park, do sokaka, trud se ne bi isplatio.

Na pločniku su žurne pete od cipela u teškoj bjelini ostavljale smeđkaste tragove, na nekim mjestima svjetlucala je vlažna crnina asfalta, tamo gdje se od zgaženog snijega stvorio prljavi potočić. Kolnik je blistao, reflektirajući u svojoj mokrini svjetla dućana lijevo i desno, crvenilo semafora. Aram je išao polagano. Glava mu je bila omamljena dimom nargile, ostario je; očigledno je ostario. Barem mu je njegovo znanje o muzici dosad bilo na raspolaganju, a činilo se da gubi i to. Da mu ime kompozitora, koju je mladić na kraju svirao na taru nije htjelo pasti na um, ljutilo ga je i on je silovitije koračao nego inače. Što je napornije razmišljao, to su praznije bile njegove misli. Jedino se sjećao gdje je prvi put čuo tu stvar prije puno desetljeća. Bio je u radionici majstora Sine. Neki automobil je prošao pored njega, nešto je zaškripalo, zatutnjalo, on pogleda uvis, vozilo krenu lijevo, vozač opet trznu volan natrag, nešto se zakovitla, Aram je najprije pomislio da se radi o mački ili malom psu. U žućkastom svjetlu lanterne ležao je kunić. Njegovo srce je vidno zalupalo, kad se oko krznastog tijela počela širiti crvena mrlja. Jedno drugo vozilo je zabrujalo pored njega, Aram skoči ustranu, vozač viknu kroz prozor: „Seronjo, vrati se u svoju jebenu pustinju, tamo možeš stajati nasred puta“. Aram je osjetio besmisleno htijenje da povikne za vozačem da u Teheranu nema pustinje, da je grad oduvijek bio duhovno središte. Pogledao je na tijelo kunića, slabine su se jedva podizale i spuštale. Aram je iskočio iz svoje jakne, obazrivo obavijajući tijelo životinje u nju. Kunić je bio teži nego što je mislio, pa se njegova jakna odmah obojila u krvavocrveno. Opet je naišlo neko vozilo. Aram uzmaknu.

Kad je dostigao trotoar, kratko je zastao, prebacujući težište na svoje mišice, kako bi manje opteretio zglobove ruku. Nikada mu Ali-Naghi ne bi povjerovao da je ovdje, usred grada, pronašao charguscha, kunića, magareće uho, rekli bi na svom jeziku. Na Dunavskom otoku, gomila njih je trčala uz strminu, duž puta, preko njega, a kad bi rano jutrom išao u džamiju, viđao ih je kako ganjaju jedan drugog, prije nego što će nestati u žbunju; ni to nije mogao pričati Ali-Naghiju. Jedino sa Shirin su se takve stvari mogle podijeliti onda kad bi ona imala svoje dobre dane, kad bi zaboravljala bijedu života, onda bi joj mogao govoriti, „Sjećaš li se još, onda prije našeg vjenčanja, one večeri kad sam ti donio Guscha?“, a ona bi se na to nasmijala. Bio je to posve beskoristan poklon, uvijek je svojoj ženi poklanjao beskorisne stvari, onih trenutaka kao što je bio onaj kad joj je u poklonio ovog kunića u kutiji. Njegov mu je otac bio dao životinju da je zakolje i da budućoj snahi od nje napravi  krzneni okovratnik. No ona je govoreći neke umiljate riječi izvadila kunića, položila svoj obraz na glavu životinje. Oboma, Aramu i Shirin, bilo je jasno da niko od njih nikada neće dozvoliti da ovom kuniću neko prereže grkljan, i dok su njezini i njegovi prsti klizili preko dugih ušiju kunića, ona se nasmijala, uzvratila njegov osmijeh – u pozadini su bile njezina majka, sestre i tetke – Gusch neka se zove, Gusch, jer su njegove uši bile mjesto na kojem su se njegovi i Shirinini prsti pri put dodirnuli, tek ovlašno. Kad su otišli, Gusch je ostao u Teheranu, nešto kasnije njegova koža je krasila jaknu njezine mlađe sestre. Takav je bio život, taj kleti život, rekla bi Shirin.

Kad bi joj danas donio ovog kunića, ne bi ga mazila, ne bi mu se smiješila, ne bi dala svoj pristanak njegovom životu. Aram je malo pomjerio jaknu i pogledao životinji u lice. Sa ovim kravim svežnjem nije mogao otići kući. Aram je, naslonjen na vanjski zid neke zgrade, čučnuo na pločnik. Između njegovih nogu kapalo je na trotoar, malo je raširio svoja koljena, podmetnuvši svoj dlan: topla mokrina, i kad je ruku podignuo pod snop svjetla, bila je krvava, kao ruka nekog ubojice. Obrisao ju je u snijegu, dodirnuo je njušku životinje nježno koliko je mogao ispitujući da li još diše, izvinjavajući joj se tiho za svoje nespretne pokrete. Ništa više nije mogao kako treba, ni milovati, ni zatvoriti rajsferšlus, niti svirati tar. Pri tome, ako je prema sebi htio biti iskren, nije to bilo do njegovih ruku što mu je glazba bježala, njegovi osakaćeni prsti su bili samo vanjski pokazatelj njegove unutarnje, krive praznine, koja se nije mogla napuniti. Brkovi kunića blago se pomaknuše. On pomilava zadnju stranu desnog uha, blago i obazrivo. Neće umrijeti na ulici, ispraćen samo zvukovima automobila koji prolaze, neće umrijeti bez glazbe, niko ne bi smio umrijeti bez glazbe. Aram se uspravi, sa svežnjom u naručju, zatetura pa se smiri, krenu dalje, prema raskrsnici, promijeni stranu ulice, bilo je još samo nekoliko koraka do parka.

Tamo je prebacio teret na svoju lijevu mišicu, a desnom obrisa snijeg sa daske za sjedenje i naslonjača jedne klupe u parku, sjede, na njegovim mišicama mirovao je svežanj. Umrijeti ovdje – nije to bilo najgore mjesto. Ponovo je opipao puls kunića i nije bio siguran da li ga je uistinu osjetio. Prsti su mu zadrhtali, ne samo zbog hladnoće. U svjetlu ulične lanterne Aram je promatrao svoje ruke bogalja. Da, upravo su to bile. Pokušao je da povuče rukav pulovera sve do vrhova prstiju, ali mali prst se zakačio u šavovima. Počelo je s jednom jutarnjom ukočenošću, no taj nametnuti oproštaj odvijao se puzajuće, sve do onog dana kad je morao uvidjeti da njegovi prsti više nikada neće moći govoriti sa strunama. Više nije bio muzičar, zvuk njegovog tara postojao je još samo u sjećanju drugih. No prije svega: više nije bio majstor, iako ga je Farshid tako nazvao. 

Kao da, eto, postoji neko čudotvorno izlječenje ili kao da bi takvo časno oslovljavanje vratilo pravokutnost njegovim zglobovima! Je li moguće da momak naprosto nije znao? Aramova baka bi rekla da je tu na djelu neki džin koji je Farshida huškao: pitaj starog, pitaj ga ljubazno da se naljuti zbog toga! Aram nije vjerovao u džine, ali jeste u glupost ljudi i njihovu zlobu.  

Nepokretni prsti, s zacrvenjelim gležnjevima, koji su lagano izrasli u tumor dok zglobovi nisu bili posve uništeni, ruke bogalja koje su njegovu kćerku natjerale u bijesnu šutnju, jer svo njeno medicinsko znanje nije bilo dovoljno da svom ocu vrati muziku, a njegova voljena Shirin za sve je okrivljavala život, hladnoću u ovoj zemlji, Aram se sjetio gorčine kojom je Shirin začinjavala svoje noćne sate, kad bi se umorna vraćala kući, a njezine ruke, crvenkaste od silnog pranja suđa, kliznule su jedna u drugu da bi razmazale kremu za kožu s mirisom ruža, koju je dobila od Shale, suha gorčina se smiješala s ono malo riječi o cateringu. Aram se sjećao njezinih neobičnih priča, kako je hitala od jednog stola do drugog, nastojeći da ne pokloni pažnju riječima govornika, koje su se, zapjenjene i sipljive, izlijevale preko njihovih glava, „azilantska industrija!“, „sve sami kriminalci!“, kao da nije mogao vidjeti ko ovdje kuha i servira i šta se ždere, a Shirin je rekla da se opet ponadala kako je neko od njenih kolega pljunuo u čašu vode prije nego što mu je postavio na podijum. Sve se ima zahvaliti hladnoći u ovoj zemlji.  Naročito u takvim momentima Aram bi poželio da mu se vrati glazba, ne samo da bi njega utješila, nego i Shirin, ali melodije su se uvlačile negdje duboko u obogaljene zglobove, sve dok ih više nije mogao izmamiti.

Kunić zadrhta. Aram mu kažiprstom pogladi uho. Ne, niko ne bi smio umrijeti bez glazbe, zbog čega ne bi mogao makar zapjevati, njegovo pjevanje bilo je mučaljivo, oduvijek, čak i kad niko ne bi slušao osim umirućeg kunića, nikada ranije nije pogodio tonove koji su odjekivali u njegovoj unutrašnjosti. Niko ne bi smio umrijeti bez glazbe, mogao je sam sebe pretvoriti u tar, svoj trbuh učiniti širokim i okruglim, kao što je tijelo od dudovog stabla, napuniti se zrakom, i Aram otvori oči, ispusti najprije zrak u jednom drhtavom, posustajućem tonu, ne, on nije smio ispustiti samo jedan jedini ton iz sebe, jedan ton nije bila pjesma tužaljka. Borio se sa dva, tri tona, međusobno povezana, ali uskoro mu puknu i zaminu glas, zbog čega mu nije polazilo za rukom da otpjeva tužaljku. Aram je udisao zrak sve dok se njegovo tijelo nije zaoblilo. Pokušao je da se čvrsto drži riječi „chargusch“, čije je vokale rastezao, sve dok se nisu spuštali u jedan razvučeni, umirujući glas –š-, kao da je ova životinja dijete, no njegov se glas poigravao s njim kao u mladićkim godinama, i on se prisjećao tog doba i radionice majstora Sine, njegovih znojavih prstiju u džepovima, koje su grabile novac za avans, glas mu je pukao jer se suočio sa ogoljenim tijelima dugovratih lauta, koje su tik jedna uz drugu, visile na zidu, njegov se pogled zadržao na još otvorenom tijelu tara, kojem su nedostajali vrat i pergament, u ovom stanju njihova buduća veličina nije se dala ni naslutiti. Aram se smiješio prisjećajući se svog drhtavog glasa, koji je promašivao tonove, koji mu je nalagao da radije šuti, dok je teturao za Sinom. Bilo je to kao prvi put kad je oslovio svoju ženu, a njegov ga je glas izdao, jer su mu njezine oči boje jantara postale nešto posebno, kako što su mu Gusch i ton njegovog tara bili nešto posebno, ili kao što mu je blok dudovine u Sininoj radionici postao nešto jedinstveno.

Dvije godine je nakon toga blok mirovao u vodi, dvije godine čekanja prije nego ga je opet uspio dodirnuti.

Aram je ovoga ovdje odabrao za sebe, da li se on toga sjeća?

Klimnuo je.

Da li drvo još govori s njim?

I Sina Aramu u naručje položi tešku drvenu kladu s koje je kapala voda, a Aram je milovao mokro tijelo, njegovi prsti su slijedili šare na drvetu. Kad je ponovo otkrio ono mjesto, zbog kojeg je nekoć odabrao ovu kladu, osjetio je radost kako ga golica u grlu. Tri mjeseca će Sina sad misliti na Arama, dok ovaj bude vadio jezgru drveta, u svaki urez će položiti ono što osjeća, i pošto je on Sina, upravo zaljubljen, bit će to dobar omen za ovaj tar, on će njemu, Aramu, donijeti ljubav. Kunić zadrhta, on je pjevušio životinji š-š na uho, osjećao je kako je mekano bilo krzno pod njegovim prstima. Kako je glup momak onomad bio! Aram pocrvenje kad se prisjeti toga kako je promatrao osjedjele zaliske majstora Sine, od rada istrošene ruke, pitajući se ozbiljno kako tako star čovjek može biti zaljubljen. Sini je tada zasigurno već bilo šezdeset, bio je dakle u onoj dobi dudovog stabla kada njegovo drvo tek postaje upotrebljivo. Brzo je platio avans, istrčao iz sokaka i nije se više mogao odlučiti da ponovo ode tamo, ostajući na suncu dok su njegove prsne jagodice na dlanu risale malo srce od šara, i dok je on mislio na to kako će mu pripadati za tri mjeseca. Najesen bijaše opet otišao do majstora Sine da bi uzeo svoj tar. Tog dana Sina je bio drugi čovjek, postavljao je jedno pitanje za drugim, kao da je njemu, majstoru instrumenata, rastanak od ove laute teško padao. Tek kad je Aram obećao da će odsvirati njegovu omiljenu melodiju, Sina mu je predao instrument. Aram otpoče, i nakon nekoliko udaraca o šest dvostrukih struna znao je da je ispravno odabrao. Od onoga dana ton njegovog tara ga je neprestano pratio, sve dok kleti život, kako ga je Shirin obično zvala, nije osakatio njegove prste, i Aram je znao da nije bilo dobro da tako misli, bolje je bilo da kaže artritis, reumatični artritis, da se tačno definira. Ne, Aram nije žurio da se vrati kući, kući – šta je to uostalom značilo?

„Ne moraš se bojati smrti, smrt je milosrdna, ona uzima samo život, to nije tako strašno.“ Kuniću zatitra uho, sigurno da bi on nastavio pjevušiti tužaljku, mislio je Aram. Ponovo je počelo sniježiti. Između njegovih cipela potočić od krvi je obojio snijeg, njegove noge su bile mokre i ukočene, i mislio je na to kako je njegova žena rodila, sve se odigralo prebrzo, zbog toga je bio tu kad je Shala osvojila ovaj svijet. „Ona je i danas uvijek u žurbi, ništa se nikada ne mijenja, znaš li to?“ Shirin je odjednom sjedila sva smočena na fotelji, dvije sedmice prije termina, bila je sigurna da se upiškila, dijete već sedmica pritišće mjehur, i ona  je Arama plačući otjerala iz sobe. I dok je on stajao u hodniku između dnevne i spavaće sobe govoreći da je sve uredu, ona je trčkarala okolo s ručnicima, kofama, trčkarala sve povijenije; onda je zastala i povikala njegovo ime. Kad je ušao u kupatilo, držala je svoje dijete u rukama umotano među koljenima, pritisnuvši ga uz tijelo rekla mu je da zove pomoć. No, on podiže haljinu, i ugleda dijete, svoju kćerkicu, bijelu u licu, sa pupčanom vrpcom kao vijencom oko vrata. Aram je učinio šta je trebalo učiniti. „Zbog toga, zbog toga sam Shalu uvijek volio  malo više nego ostalo troje; i ne boji se krvi. – Shirin se neće dopasti šta ovdje radimo, nas dvoje, malo moje.“ Ne, ona će kukati da je sve puno krvi; pri tome nije podnosila niti ovaj prizor niti ovaj miris, „Zar ne misliš da sam sa troje djece i 41 godinom plodnosti vidjela dovoljno krvi, zar ne vjeruješ da je to dovoljno?“ O događanjima u Teheranu nikada nije govorila.

„Ali ti se ne moraš brinuti za to“, i Aram se nasmiješio, jer je pomislio kako je čudnovato da s jednim kunićem priča njemački umjesto farsi, samo zato što se radilo o kuniću koji živi ovdje. Možda je došao odnekud daleko, možda je češki kunić – ili je došao iz Mađarske? Možda je ušao ilegalnim putem iz Ukrajine? Aram se zadubio u tanane dlačice na rubu kunićevog uha kao da se tu krije odgovor o njegovom porijeklu. Životinja blago zadrhta – š-š, tužaljka, ey – chargusch-e kutschulu, Aram je prislonio svoje uho na uho kunića.

U sebi je Aram mogao čuti tar. Postojao je, pjevao je tar, samo ovaj jedan kratki život, dat njemu, bio je njegov. Potražit će mjesto da može počivati u miru. Niko ne bi trebao umrijeti bez glazbe. Aram udahnu hladan zrak tako duboko da ga zaboli grudni koš, a njegov trbuh se ispupči poput tijela tara, i on polagano pusti da mu dah ponovo klizne u riječ „gusch“, nastade pjevušenje od dva, tri složena tona, a snijeg je padao sve gušće iz minute u minutu.