Marlen Šahinger: Mrtve duše

Opet ništa. Isprva je tiho prelistavao stranicu po stranicu u potrazi za svojim imenom, sad, kada stigne do posljednje, pročisti grlo, izravna listove i presavije ih. Ljen-ču-gooo, povika Pepino, Ljen-ču-gooo, nesposobnjakoviću!

Podigao je gornji dio kaveza, izvadio korišćene novine i stavio unutra nove; pognute glave Pepino ga je posmatrao. Ljen-ču-gooo, pokušao je papagaj ponovo, ali on mu nije odgovorio. Uvrijeđen, Pepino mu je okrenuo leđa.

Na njegovom radnom stolu, pored pisaće mašine, stajala je otvorena boca ruma, čaša, u njoj na lijevoj strani sasušeni talog; baš kao što je i tečnosti u boci nagnuta ulijevo, jer ništa u ovoj kući nije ravno, kao ni u ovoj zemlji. Podigao je čašu da bi je ponio do sudopere, zaustavio se na pola puta, vratio se do radnog stola, otvorio bocu i nasuo sebi. Kada su već odlučili da njegovo ime živo zakopaju, mogao je i da preskoči jedan dan (ili dva, tri). Ljen–ču–gooo, povika Pepino, i on isprazni čašu u jednom cugu. Rum je gorio u njegovom grlu. Iako iz prodavnice Sve za dolar, nije to bio onaj rum koji dugo zrijeva, rezervisan za strance, kao i sve u ovoj zemlji… Brojao je prazne papire na svom radnom stolu – dvadeset četiri. Možda je trebalo da prihvatiti Albertovu ponudu, bilo je rizično, ali šta ima da izgubi? Jednom su dobro prošli, dobili su trosoban stan, samo za njih dvoje i Pepina. Ostali su, po desetoro njih, živjeli u takvim sobama… Jednom su dobro prošli (u nekom prošlom životu). Sa radija je odjeknuo zvuk, pojačao je pažljivim pokretom, tako da mu regulator zvuka ne ostane ponovo u ruci. Ništa se više u ovoj zemlji ne odvija po zakonima svrhovitosti, regulator zvuka, automobili, brodovi, sve je slomljeno. Čak ni radio više nije prijatna muzička pratnja svakodnevnim obavezama. Tri-četiri puta na dan je još moguće čuti neku od starih pjesama, to treba iskoristiti, čak iako se sposobnosti ove pjevačice već dugo ne mogu porediti s glasom kraljice Kube. Odbiće Albertov prijedlog. Celiu Kruz više ne puštaju, ućutkali su je jer je napustila zemlju. Čak iako se ova pjevačica (čije ime mu nije poznato) ne može mjeriti s Kruzovom, ipak predstavlja promjenu u vječito istom programu. Već mjesecima puštaju skoro samo komandanta, od jutra do mraka. Tri, četiri pjesme postale su pravi užitak, koliko god da su im tekstovi glupi, a pjevačice mizerne – sve je bolje od vječitih tirada u kojima komandant uvijek dolazi do istih zaključaka. Perpetuum-mobile–govori, beskrajni, kugla udara o kuglu, udara o kuglu, udara… I tako u krug. Pitao se da li su riječi komandanta nekada zaista bile sadržajnije, ili je on bio zaslijepljen? U to nije bio siguran. Ranih osamdesetih njegov se uspon desio, takoreći,  preko noći. Jedna kometa i vjerovao je da mu svijet leži pod nogama (barem onaj komunistički). Sve dok, mnogo godina kasnije, nije počeo da uviđa i nešto drugo osim vječne budućnosti koja će nekada doći, podrazumijeva se – s komunizmom. A onda: glasnost i perestrojka, transparentnost i restrukturiranje, o tome je čitao u ruskim novinama (prije nego što su na magičan način nestale iz biblioteka), takođe i o padu Berlinskog zida, počeo je da postavlja pitanja, na koja mu nijesu davali odgovore. Jedno vrijeme je vjerovao u tu stvar, mislio je to što je pisao i vikao je za ostalima: izdajnici, a za svima onima koji su napuštali zemlju: svinje pederske, učestvovao je u odbijenicama. Više je volio da se toga ne sjeća. Istina je da je vjerovao u krivicu osuđenih, sve do jednog dana… Nije znao koji je to bio dan. Rado bi svakom danu X dao tačan datum, ne negdje početkom maja, već precizan datum i ime. I pitao se, dok je okretao čašu u ruci i posmatrao tečnost koja je umorno kružila, zbog čega mu je bilo veoma važno da zna, da li se njegovo buđenje dogodilo u utorak ili petak (ili bilo kojeg drugog dana u nedjelji). Ponedjeljak, nadao se, jer u svom imenu sadrži ime zaraznoga mjeseca, ko ga jednom zavoli, ne može se osloboditi odraza sunčeve svjetlosti. Morao je, ipak, da se odluči za jednoga dana – jednoga dana u njega je prodrla klica, sumnja i istovremeno strah. U to vrijeme postao je uznemiren, nije mogao da zaspi, i Luiza je počela da se brine, tražila je posao. U međuvremenu, njegova supruga je očigledno odustala od njega; baš kao i svi ostali, koji su se nekad nazivali njegovim prijateljima. Gledao je kroz prozor, htio je da ponovo isprazni čašu koju je držao u ruci, ustanovio je da je ona već u tom stanju: praznina, to je to. Njegov prvi članak, taj, s kojim je sve počelo (ne prvi koji je napisao, ne, već onaj, u kojem prvi put nije nanizao odlomke iz komandantovog govora), taj prvi članak su štampali i on je trijumfovao – sve samo pro–američka propaganda, on je živi primjer za to da se u ovoj zemlji  može iznijeti sopstveno mišljenje. Tako je mislio nekada, tako je govorio svojim prijateljima. Bio je novinar, na kojeg su se uvijek mogli osloniti sto posto. Vjerovatno zbog toga njegov članak Oprez! Prenaprezanje! nijesu ni pregledali.

I tek nakon toga, kada su ga pritisli, isprva dobronamjerno, tek su ga onda skrajnuli. Nikada nije bio sjajan novinar, kako je o sebi mislio u mladosti. To sada i suviše dobro zna, jer kada je počeo da razmišlja, odlučili su da ga sahrane. Do skoro je bar smio da piše recenzije knjiga. Luiza je i ovoga puta bila u pravu, možda je trebalo da odgovori na Albertovu ponudu – da mu da članak, pođe u Majami i pridruži se novinarskom savezu Manuel Markez Sterling – da bi onda od 6 sati i 10 minuta do 12:00 bio predsjednik?

Pogledao je na sat, petnaest do 11.

Huan bi trebalo da bude u kancelariji…

Presvukao je košulju, obukao svoje najbolje pantalone – iz vremena kometa; sada su mu preširoke oko struka; kada je posljednji put omirisao pečeno meso više i ne zna, samo riža i pasulj, pasulj i riža; za nešto bolje Luizina plata nije dovoljna, a bon za meso razmijenila je za cipele. Kad već ti, ljenčugo, ništa ne zarađuješ, kako zamišljaš da nas ja izdržavam? – glas joj je bio toliko prodoran, da je i sam Pepino prestravljeno zaćutao. Toga dana je taj papagaj svoju tiradu od prije – Slatki, najdraži, o, ti zvijezdo u mojim očima – zamijenio riječju Ljen–ču–gooo.

U kancelariji Udruženja novinara Huan je sjedio pored telefona, pokretom ruke zamolio ga je da pričeka, vani, u dvorištu.

Sjeo je na najbolje mjesto za stolom, ispod palme, u hladovinu; kad ga je već zamolio da izađe napolje, da (akobogda nekad) s njim porazgovara, neka nakon toga makar Huan bude taj koji će se oznojiti ko svinja. Nijesu mu ponudili ni kafu ni vodu, čašicu ruma da ni ne spominje, a pritom je tačno znao da je Udruženje novinara imalo kafe, još tada, kada niko drugi nije imao ni malo, i to pravu kafu u zrnu, a ne onu, izmiješanu s mljevenim zrnima graška. Prošlogodišnji članak o kafi bio je završni smrtni udarac, dobro bi uradio da ih je slušao, sve njih: Luizu, Huana, Udruženje novinara. Sedam mjeseci je prošlo otkako je posljednji put sjedio ovdje, naspram Huana, i koliko je samo bio iznenađen, stvarno, čak polaskan, kada mu je Huan kazao da su ga izabrali da otputuje u Pariz na kongres socijalističke štampe, predavanja i kolokvijumi, nekoliko sedmica, on, i niko drugi, a Huan ga je poslužio kafom i rumom; pomislio je na Luizu i njeno vječito Sahranićeš nas svojom pisanijom! – i u sebi slavio kraj svojih sumnji Zajedljivci nijesu imali pravo! Sjedio je tamo, s čašicom ruma u ruci, s pobjedonosnim osmijehom na licu, a kad je Huan podigao pogled put njega, zapanjilo ga je ono što se naziralo u njegovim očima, prezir? Da li je to zaista bio prezir? Huan je pročistio grlo i pogledao ga: – Da se razumijemo, svidjeće ti se u Parizu. –

Osmijeh mu je skliznuo s lica, nije znao šta da kaže, iznenada je morao da požuri.

Kod kuće mu je Luiza prevela Huanovu rečenicu tako da mu bude sasvim jasna: – Moj Bože, za kakvu sam se naivčinu ja udala! Jesi li ti pao s Marsa, ili šta? Ti, ludače, zar ne kapiraš? Izbacili su te! Je li ti sada jasnije? – Trebalo je da odleti za Pariz i da se više nikad ne vrati.

Nakon toga Luiza više nije galamila. Još gore, ćutala je. Nije ga ni odvezla na aerodrom. Idi i ne vraćaj se, bile su njene oproštajne riječi nakon devetnaest godina braka. Da se razumijemo: svidjeće ti se u Parizu. Odmah se zaljubio u Pariz, prelijep grad, hladniji od Havane, neka druga vrsta zelene, Francuzi su mu bili vrlo simpatični, a i Francuskinje ništa manje, uprkos tome, vratio se kući. Luiza nije suzdržala bijes koji je kiptio čak i gore nego kada je najavio putovanje. Dok je on bio u Parizu, ona se intenzivnije nego ikad angažovala u Odboru za odbranu revolucije, a kada joj je to nabio na nos – Jesi li skroz poludjela? – zadovoljno mu je, uz osmijeh, odgovorila: – Pa, od nečega moram živjeti. – Zašto se vratio? Pokretom ruke omalovažila je njegovo obrazloženje, da u Parizu nije mogao da zaspi, i tako godinama već ne provodi duže od pet-šest sati u krevetu. Između pet–šest sati ili ni oka da sklopi – kleo se u ikonu Bogorodice – velika je razlika, na šta je Luiza ljutito otrčala niz stepenice. Pogledao je u pravcu kancelarije Udruženja novinara. Vrata su bila zatvorena kao i uvijek, ali je kroz prozor mogao prepoznati Huanovu siluetu, komotno naslonjen na stolicu, držao je cigar i ispijajao kafu… Zamišljao je Huana kako sjedi prekoputa njega, na paklenom suncu, dok on stoji u hladu i čeka, Huan bez vode, neispavan, čekao bi sve dok se stolica ne sruši zajedno s njim. Nesanicu je prvih dana u Parizu pripisivao uzbuđenju, promjeni vremenske zone, i to ga nije brinulo, dremnuo bi u toku dana, naročito za vrijeme ručka, kada bi predavanja bila dosadnija nego inače. Nakon tri dana posumnjao je da je krivac propali krevet jeftinog hotela, nakon čega je, iz noći u noć, ležao na podu. Međutim, i dalje nije mogao ni oka da sklopi. Silvi, belgijska novinarka, dala mu je čaj i bočicu smeđih kapi, koje su se pomalo osjećale na alkohol. Nije pitao šta sadrže. Uzeo je, po njenoj preporuci, dvadeset kapi, legao s knjigom u ruci na pod, čitao stranu po stranu, bilo je to najdosadnije štivo u njegovom životu, osrednji roman, priča o ribaru na okeanu, ali nikako da zaspi. Okrenuo je stranu, ponovo uzeo dvadeset kapi, čitao o okeanu, jakom suncu i ribaru koji posmatra svoj ulov, brojao je koliko ima slova a na strani, a na sljedećoj slova b, ribar je krpio mrežu i sa svojim kolegom usred bijela dana pričao o sazvježđima, dvadeset kapi, mrmljao i nabrajao azbučne spiskove, od A do Š, od Š do A, članove udruženja novinara, rijeke na Kubi, dvadeset kapi, hronološkim redom naslove svojih članaka, imena svojih nećaka i nećakinja, sasuo je ostatak boce u usta, zanemario gorak ukus, žestinu u grlu, prisjećao se mjesta biljega na tijelu svoje žene i tek onda nije mogao da zaspi. Sljedećeg dana bio je primoran da odgovori na Silvino zabrinuto pitanje. I ona ga je posavjetovala da se kreće, zbog čega je nakon posljednjeg predavanja šetao gradom, od sjevera ka jugu, od juga ka zapadu, od zapada ka istoku. Toliko ga je šetnja izmorila da je jedva išao nogu pred nogu ne znajući gdje se nalazi u uličnom lavirintu. Lutao je ulicama, dok na kraju nije došao na Trg Konkord, prepoznavši ga. Odvukao se nazad u hotel, ove noći će spavati. Uprkos umoru nasmijao se samom sebi u ogledalu, pobjednički, i legao na rašireno ćebe između prozora i kreveta, zatvorio oči i čekao. Čekao je. I čekao. I čekao. Ništa se nije desilo. Pogledao je na sat, bilo je petnaest do četiri, uzdahnuo je i natjerao sebe da ponovo sklopi oči, da diše polako, duboko, uzdah i izdah, i uzdah, i izdah – ništa. Sljedećeg jutra, sve kolege i koleginice znale su za njegov problem, Žan mu je dao flašu ruma, jačeg od svih koje je ikada probao. Na svom krevetu ispijao je čašu po čašu, vidio je pred sobom bijele butine svoje žene i morao je da se nasmije što im je pripisao pridjev bijelo, jer je sad pored svoje žene vidio Silvi. Koliko je doživljaj boja subjektivan i koliko istovremeno zavisi od okruženja. Nasuo je sebi još jednu čašu. Šta je sada s tvojom bjelinom, na koju si tako ponosna? Nasmijao se i ispio čašu iz cuga, uzeo flašu i razmišljao o tome, zašto on, u stvari, nikad nije primijetio da mu je desna noga tanja od lijeve. Četiri i deset je, u Havani bi trebalo da je deset uveče, mogao bi nazvati Luizu, da malo osluškuje njen glas, kako u horu s Pepinom viče u slušalicu: Ljen-ču-gooo! Ljen-ču-gooo, bijedniče! Ali možda već ima novu riječ za njega (izdajnik ili crv), to se od nje može očekivati, vjerovatno i nije sama. Iščupao je dlaku, crnu i dužu od dugih, koja mu je uspravno štrčala na potkoljenici. Kako je dosad nikad nije primijetio, deblja, čvršća, svinjska čekinja, pomislio je, i u pokušaju da isčupa onu dlaku zamalo da Žanovim dobrim rumom polije hotelski tepih. Prislonio je flašu na usta i pio iz nje, pio sve dok je nije ispraznio.

Mora da se u jednom trenutku izvrnuo na stranu, ujutro je ležao ukoso preko ćebeta, čvrsto grleći flašu ruma. Pogledao je na sat, tri sata, spavao je jedva tri sata, a čitavo njegovo tijelo ispunila je neka dotad nepoznata mučnina, koja je tražila put vani.

Mari, francuska novinarka, narednog dana ga je najprije odvela svojoj kući, zatim kod doktora, njenog dobrog prijatelja. Njegovu napomenu da on u ovoj zemlji nema osiguranje, odbacila je kao beznačajnu, kako će platiti račun, izbjeglica, koji to još nije, jer se ne može odlučiti, da li će ili neće to da bude, doktor je strpljivo saslušao kako Mari prevodi njegovo mucanje; on više nije bio u stanju da priča francuski, nije bio u stanju čak ni na svom maternjem jeziku da kaže šta mu je. Doktor je sumnjao da je od stresa, i tražio pregled štitne žlijezde, ubrzo je napisao uput, pogledao mu je ruku, ima li stidne uši, dešava se, trebalo bi da ode kod dermatologa, drugi uput, potpis i pečat, a ako ga toliko svrbi, trebalo bi ispitati. Pokušao je da objasni da je to samo od umora, ali nije mogao da se sjeti riječi, ni na španskom ni na francuskom, a doktor je već ustao. – Napolje, napolje, ima još drugih pacijenata, čitao je u njegovim očima. Mari ga je uzela za ruku, povela ga hodnikom, niz stepenice; čim je izašao na ulicu, iscijepao je oba uputa na komadiće i bacio ih da kao konfeti padaju po njemu, na Mariin gnjev samo je slegnuo ramenima.

Ostavio ju je tamo i otišao svojim putem. Nije stres bio taj koji mu nije dao da spava! Kakvom je on to stresu izložen u ovom mirnom gradu – da kaže šta misli i da ide gdje mu se ide? I uz to još – bez Luize; nije to stres, prije odsustvo stresa. Ali nije Luiza jedina žena u univerzumu, da bude iskren, on je samo zbog udobnosti ostao kod nje. Istina je da dobro kuva, ali i druge bi takođe mogle biti vješte u tome; održava stan urednim, pa i druge bi takođe bile sposobne za to. Nema tu šta da se doda. Njegova nesanica nije zbog Luize, njeni korijeni isto tako nemaju veze s neobično mekim francuskim krevetima. Hodao je Luksemburškim parkom u pravcu Monparnasa, gledao je boćare, posmatrao djecu i odjednom je znao šta mu nedostaje, u suštini bilo je tako prosto da se čudio svom prethodnom neznanju – njegov grad. Nedostajala mu je vječno prisutna prigušena muzika na ulicama, u najboljem slučaju osam različitih melodija sa svih strana, vika komšija kojom su nadglašavali buku televizora, razgovori preko prozora, uplitanje svih okolo, zviždanje i dozivanje, nedostajale su mu šarene fasade, raskošno oljuštene, čak su mu i insekti nedostajali, šuškanje bubašvaba. Nije vjerovao da mu bubašvabe mogu nedostajati. Sjeo je u kafić – blokčić, poklon hotela, u ruci hemijska s hotelskim logom – i napisao je najduže ljubavno pismo u svom životu, Havani. Nikad nije napisao takvo za Luizu; nikad ni za Mercedes ili Karidad s kojima je bio prije Luize. Prekrivao je stranicu za stranicom svojim malim slovima ravnih linija, a kada je okrenuo i posljednji list, njegova ljubav još nije bila iscrpljena. Kafić se zatvorio, a on je nastavio da piše na klupi u parku, na bloku koji je dobio na kongresu, dobro je znao da se ponavljaja, nije mario za to. Pala je noć, zaboravio je na djelove tijela koji su ga svrbjeli, nije pomišljao na hladnoću koja mu se danima uvlačila pod kožu, nije više osjećao kašu u glavi, izobličeni pogled svojih očiju; držao ih je zatvorenim, dok su mu prsti, i olovka među njima, i dalje prelazili preko papira. I dok je sanjao Havanu, sunce je izašlo, sanjao je raskoš boja, užasne ventilatore i ono što je umesto njih konstruisano od nužde, balkone s ogradama od kovanog željeza na kojima, koliko se sjeća, nikad nije procvjetalo cvijeće, kavezi na krovovima, kavezi na balkonima, ruševine i skoro pa ruševine, svinje u kadi, sunce je zašlo, napuštene kuće, kuće koje propadaju i truli automobili s praznim rezervoarima, spustila se noć, stubovi bez kuće i kuće bez stubova, stepeništa koja vode samo put neba, u njegovom beskrajnom plavom sjaju, bez obzira na sva upozorenja, natpise, dopise – odustao je, poslije 67 ispisanih strana u Parizu, odustao je. Ustao je, otišao kod Mari, spakovao to malo svojih stvari u koferčić, uzeo ranac i napustio njenu kuću, napustio kvart, i krenuo u pravcu juga, od putokaza do putokaza, zanemarujući sirene automobila, ne obazirujući se na bijesno zamahivanje pesnica, a kada se razdanilo, na horizontu je mogao da vidi aerodrom Orli, uskoro, vrlo uskoro, sunce je zasijalo po prvi put poslije dugo vremena. Otišao je na šalter, rezervisao kartu – Povratnu? Nikad, nikad više nazad. Sva ušteđevina, nije važno.

Čekao je, minuti, sati, nijesu mu ništa značili, nije vidio ništa vani, čekao je da najave let i razmišljao o tome da zaspi.

Kasnije ga je najviše čudilo to što se nije brinuo šta bi njegov povratak mogao da znači, ne, mislio je samo na svoj krevet, na poznati miris jastuka, na sliku San Lazara koju je Luiza okačila na zid, ukrcao se u avion i čim je sjeo, zaspao je. Prespavao je čitav let kući, stigao u Havanu i izašao teturajući se, stao je uz ivičnjak, podigao ruku i spavao stojeći… Ukrali su mu kofer, spavao je držeći čvrsto svoju ručnu torbicu i svu svoju ljubav u njoj, jer bilo je dobro znati zašto radi to što radi, da bi mu kasnije bilo jasno, zabilježeno crno na bijelo. Naposletku se neko sažalio na njega, tad je već bila mrkla noć.

Kada je stigao kući… Odnosno kada je mislio da je kod svoje kuće, u onom krevetu čiji mu je miris nedostajao, ležao je stranac, drugi čovjek spavao je pored Luize, čak ni to ga nije naročito zanimalo, legao je na sofu i spavao, danima i noćima spavao bez buđenja, ko zna koliko dugo.

Poslije su se Luiza i on svađali oko toga, da li je bilo tri ili četiri i po dana. A to zapravo nije ni bilo važno, prepirali su se oko toliko stvari koje nijesu bile vrijedne pomena, prije i poslije njegovog povratka, naročito poslije. Taj drugi čovjek, kojeg se jasno mogao sjetiti, nestao je zajedno s njegovim snom, a Luiza je onda bjesnila, za koga je on smatra, to je on sanjao, halucinirao, nije bio pri sebi, to je jedino logično objašnjenje, smijala mu se u lice, ismijavala ga, a on je bio isuviše umoran da bi bilo šta rekao, uradio bilo šta.

Svijetlo u kancelariji bilo je ugašeno, vrata otvorena, Huan je izašao na balkon, sunce je u međuvremenu promijenilo stranu. Bio je u sjenci. Ljutio se što mu nije bila data čak ni ova minijaturna osveta, Huan, njegov mentor Huan, sa partijskom knjižicom u džepu na grudima, Huan je opet sjedio u prijatnom hladu – sjedjeti, čekati i onda udariti, tako treba ubiti bubašvabu, to mu je jednom rekao Huan, ništa na brzinu…

Šta treba? – pitao je Huan. Bez uobičajenih uljudnih fraza, bez dodatnih pitanja: Kako si? Kako ti je žena?

Ni riječi o vremenu.

Nakon što je iznio molbu, Huan je ćutao. Nastavio je, iako je znao da je to nešto najgluplje što može da učini, pričao je i pričao, rekao je da se zapravo uvijek u svojim člancima držao samo istine, to se da i provjeriti. A reći istinu, to ne može niko da kritikuje – Huan je ustao – požurio je da napomene da je uvijek iznosio samo činjenice – Huan se okrenuo i otišao – govorio je i dalje iza Huanovih leđa, istina, to je istina, ne mogu ga zbog toga ućutkati, ne može biti da… Huan je zatvorio vrata. Ostao je da sjedi gdje je i bio, u sjenci palme, još uvijek otvorenih usta. Istina, rekao je posljednji put. Zatim je ućutao. Pauk mu se spustio pred lice i on ga je posmatrao, kako polako učvršćuje mrežu između palminog lista i naslonjača fotelje.

Kad je pala noć, krenuo je kući. Bio je to svršen čin, htjeli su njegovo ćutanje. Dobro. Smijući se popeo se uz stepenice do svog stana, od sada neće napisati ni jedan red, neće izgovoriti ni jednu riječ. Ova odluka ispunila ga je beskrajnim mirom. Tražio je staru tablu za pisanje, da bi supruzi objasnio kako stoje stvari. Luiza se pomirila s njegovim novim načinom života riječima: Sada je potpuno poludio! Okrenula se i napustila stan. Prišao je polici s knjigama, izvukao prvu knjigu iz prvog reda lijevo, Tolstoj. Pa dobro. Čitaće, i tako ni za šta drugo nije sposoban, to nijesu mogli da promijene ni radovi u polju za vrijeme obaveznih boravaka na selu tokom njegovih školskih dana. Nije bio sposoban ni za šta, znao je to, znala je to i njegova žena, znao je to Huan, znalo je čitavo novinarsko udruženje, vjerovatno je to znao čak i komandant, bar je on tako mislio, i pošto je pisanje otpalo, ostaje mu samo čitanje… Pročitao je svoju cjelokupnu zbirku knjiga, bio dan ili noć, bila Luiza tu ili ne, posljednja stranica, zatvori i nazad na policu, pa onda druga, i posljednja stranica, iz dana u dan, noć po noć… U neko doba zaključio bi da je gladan, popio bi bokal vode, to bi pomoglo na nekoliko sati, a kada je stigao do posljednje police dole desno, počeo je ponovo od Tolstoja. Preskočio je samo spise druga. Kada je Marksa po treći put prešao bez riječi, žena mu je objasnila da može da ćuti i bez njega, i definitivno zatvorila vrata za sobom (i za jednim čovjekom, koji joj je ponio kofer). Pepina mu je ipak ostavila, njegovo kreštanje Ljen-ču-go, ne-spo-sob-nja-ko-viću, gu-bit-ni-če ovdje je prigodnije nego bilo gdje drugo, kazala je, a on je upravo čitao Tri Musketara, zatim Žil Verna.

Bila je srijeda ujutro, kada je Gogoljeve Mrtve duše po sedmi put uzeo u ruke. Zastao je: Pepino nije graktao. Pogledao je ptičiji kavez. Pepino je sjedio na štapu, živahan kao i uvijek, činilo se da papagaju ništa ne fali, razmišljao je da li je juče čuo Pepina i činilo mu se da se sjeća da je čuo graktanje Ljenčugo, ali što je duže razmišljao o tome, sve je manje bio siguran. Prišao je kavezu, pokucao na rešetke, papagaj nije reagovao. Zavukao je ruku u kavez, pomilovao joj perje, ali kljun ptice ostao je zatvoren. Pojačao je radio, glas komandanta ispunio je čitavu sobu, Pepino mu je okrenuo leđa i uvrijeđeno ćutao. Sa Pepinovim ćutanjem počela je nesanica, prava nesanica, ne kao smanjena potreba za snom od prije nekoliko godina, ne, bilo je kao prošlog ljeta u Parizu, razlika je bila samo što ovog puta nije mogao ni da jede. Tražio je bilješke napisane na hotelskom papiru, čitao je svoje ljubavo pismo Havani, smjestio se na balkon, gledao grad, mirisao grad, slušao grad, sve dok nije došao vjetar, sjeverni vjetar i odnio sa sobom 67 listova njegove ljubavi; on će ih dobro sačuvati, mislio je. Napustio je balkon, kao što je prethodno napustio sopstveni glas, nije mogao ni da spava, a kamoli da jede, nije više bio u stanju ni da čita, ležao je u krevetu, zurio u plafon s kojeg se malter odranjao više nego prije, brojao je naprsline, zatim više nije vidio ni njih… Pepino je pao sa štapa, čuo je njegov posljednji dah, neodlučni zvuk prekinut napola, a on je ležao u krevetu, s Gogoljevim Mrtvim dušama na grudima.

Prevod: Martina Lutovac, Sara Pajović, Larisa Kalač, Novak Vujačić, Vaso Vukotić, Sara Kračković, Semra Husović, Jelena Mandić, Amra Kalač, Amra Bralić, Milena Višnjić, Tamara Bulajić

Korektura prevoda: Jana Radičević i Jelena Knežević  

O autorki

Spisateljica Marlen Šahinger (Marlen Schachinger) rođena je 1970. u Braunau na Inu, studirala je komparativnu književnost, njemačku filologiju, te estetiku u Beču i Parizu. Sada živi i radi u vinskoj oblasti u Donjoj Austriji, gdje je od 2011. godine direktorica Instituta za narativnu umjetnost Donje Austrije, i u Beču, gdje predaje kreativno pisanje na Univerzitetu u Beču. Njen dosadašnji književni rad, za koji je osvojila brojne nagrade i stipendije, obuhvata pripovjetke, romane, audio knjige, liriku i stručnu literaturu.

Zbirka pripovjedaka Nevrijeme (Unzeit, 2016) prikazuje odnose unutar svijeta u kojima se ogleda stvarnost pojedinaca. Ponekad cinične, često ironične, pripovjetke iz ove zbirke realna su slika sadašnjosti, aktuelne u ovom vremenu koje je „nevrijeme“.

Bilješku sačinila: Jana Radičević